|
Poštovani
posetioci,
Nedavno sam, posle dosta godina (od razbijanja
SFRJ), došao u priliku da se ponovno pretplatim na
moj omiljeni časopis "SAM", koji i dalje izlazi u
Zagrebu, ali pod nazivom "MAJSTOR".
Moje
zadovoljstvo bilo je tim veće, kada sam, u broju
4/2006, pročitao uvodnu reč glavnog i
odgovornog urednika ovog časopisa, gospodina
Tomislava Totha.
Bio
sam veoma obradovan činjenicom, da glavni i
odgovorni urednik, jednog ovakvog časopisa (veoma
tiražnog i cenjenog na celokupnom prostoru bivše
SFRJ), sa toliko malo reči iskaza i odslika svu
težinu sadašnje situacije u kojoj se nalazi velika
većina građana nekada moćne i prosperitetne - naše
zajedničke države, Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije.
Nisam
odoleo, obratio sam se gospodinu Tomislavu i na moje
veliko zadovoljstvo, ne samo da se javio (da budem
iskren bio sam uveren da se neće javiti), već mi je
i dozvolio, da prema svom nahođenju objavim na ovom
sajtu ono što želim iz njegove uvodne reči. Mislio
sam da objavim neke delove, ali posle detaljnijeg
čitanja, ipak sam se odlučio za ceo tekst.
Pročitajte dole navedeni tekst i biće Vam jasna moja
odluka u vezi teksta u celini.
U
svoje lično ime, a uveren sam i u ime većine Vas
koji posetite i pročitate ovu stranicu, mogu da
kažem: VELIKO VAM HVALA GOSPODINE TOMISLAVE!
Urednik sajta |
|
Ako niste kratkog pamćenja, prisjetit ćete se cijena
prije napada na Irak, zatim beskonačnog muljanja s
ugroženim tržištem, povećanom kineskom potražnjom,
sumornim procjenama globalnih zaliha... Usporedite
li to s kontinuiranim uzletom cijena po barelu,
lako je zaključiti da su pohlepne kompanije upregnule
najveću vojnu silu kako bi cijeli svijet prisilile
da im plaća nezamislive superprofite, mnogo veće od
porasta proizvodnje. Brutalna primjena zakona ponude
i potražnje omogućila je mnogostruko veću zaradu na
neznatno povećanom protoku robe. No, kad je upalilo
jednom, zašto ne bi i drugi put. Stoga igre oko
Irana oduzimaju dah svakomu tko pokuša zamisliti
sliku svijeta nakon još jedne ratne avanture.
No, manimo se globalizacije. Imali smo dovoljno
vremena da u svojem malom dvorištu posložimo stvari
barem u smjeru kakve-takve dobrobiti građana.
Jasno je da si ne možemo priuštiti potpunu energetsku
samostalnost, no mogli smo barem dio poskupljenja
nafte neutralizirati iz ostalih izvora. A nismo
učinili - ništa.
Eto, sad i Austrijanci otkrivaju kako bi se na
podravskim poljima moglo proizvoditi biološka goriva
po vrlo prihvatljivoj računici. Štoviše, spremni su
u taj projekt upregnuti i svoje iskustvo i
tehnologiju jer kod njih je to uhodana praksa.
Naime, sve upućuje na to kako se u njihovom
parlamentu i ministarstvima netko ipak bavi
strateškim planiranjem pa ih lako predvidljive
nevolje nisu zatekle na spavanju. lako sve protječe
bez mnogo vike i samohvale, po primjeni toplinskih
crpki, solara i bioloških goriva oni su statistički
pretekli i Nijemce, a zaostaju jedino za Šveđanima
koji - recimo to opet - odpočetka godine sav
transport u javnom vlasništvu nataču biološkim
gorivom.
Pritom su obje zemlje u zaštiti svojih građana od
globalne pljačke upregnule više pameti negoli novca
i s punim razumijevanjem tehnike, rekli bismo -
inženjerskim upravljanjem, promijenile nepovoljni
trend.
Kod nas je sve očitije da lisnica ipak nije u našem
džepu, pa ničim ne možemo platiti ni ono malo
dobroga za kakav-takav razvoj. Još je gore što se
sve postupno povezuje u čvrsto umreženi sustav
nedobrovoljnog davanja krvi. Od svega što
posudimo, kupimo ili proizvedemo
višak vrijednosti odlazi u tuđe džepove.
Ma kako vam taj zaboravljeni pojam čudno zvučao u
divljem carstvu profita, on samo pokazuje kako su
ovi kojl nam danas kroje sudbinu bili loši đaci.
Jer, ne vode nas golobradi
brucoši već doktori i magistri koji su svoja
akademska odličja ipak stekli u onom drugom sistemu.
I sve brzo zaboravili.
Oni će i danas u svečanim zgodama mrtvo ozbiljni
držati dlan na lisnici, a potom ne trepnuvši okom
živjeti svakodnevicu koja dugoročno pripada nekom
drugom. Nevolja je u tomu što ipak nemamo toliko
stranih banaka, telefonskih kompanija, prijevoznika,
hotelskih lanaca, investicijskih i mirovinskih
fondova u kojima bi se zaposlili milijuni
unesrećenih zemljaka. Kad prebrojite sve obitelji
uništene privatizacijom, žrtava ima više negoli u
Jasenovcu i Bleibrugu zajedno. Pa ipak, mi i
dalje privatiziramo.
Kad više ne
bude nikoga tko se sjeća npr. tvornice reduktora i
mjenjača u sklopu
Prvomajske - koja je nestala
još u doba zadimljenih
bojišnica, pa oni koji su
je obranili nisu više mogli
naći ni strojeve za kojima bi nastavili svoj radni
vijek - lakše ćemo prihvatiti priču kako smo
preskupi za bilo kakvu autoindustriju. Kad više ne
bude ničega, prodavat ćemo najfiniju pitku vodu, pa
šume, oranice, rljeke, otoke, cijele krajolike...
Stoga sa zanimanjem pratim što se događa s radnicima
TDZ-a iliti TDR-a. Ima u tome nečega... Svojedobno
sam na ovoj stranici prepričao intervju koji je
njemačkoj televiziji dao Otto von Habsburg. Rekao je
da liberalni kapitalizam njegovog bivšeg
phjatelja Miltona Fried-mana uništava cijeli svijet.
A svaku božju hvalu zaslužuje tvornica ili tvrtka
koja godinu završi s pozitivnom nulom. Jer, od nje
su profitirali svi - država krozporeze, a radnici
kroz zdravstveno isocijalno osiguranje, školovanje
djece, promet roba na tržištu... Jedini tko nije
profitirao jest nevidljivi vlasnik dionica kojemu je
baš te godine trebao željeni profit za neku novu
špekulaciju. Zaista, kad se zna iz čijih ustiju to
dolazi, čovjek se mora zamisliti.
Istodobno
u Zagrebu, gdje u regiji živi gotovo polovica naših
građana, tzv. socijalno usmjereni gradonačelnik
osniva holding svih javnih poduzeća koja s tom
pravnom doskočicom odjednom mogu privatizirati (tj.
prodati) sve komunalne stečevine građana. Upitanju
su livade, šume, zgrade, vodovod, kanalizacija,
struja...
Međutim, plinski uređaji za automobile i dalje
koštaju kao u Europi, a jeftino se čisto gorivo
opterećuje i dodatnim porezom. Umjesto žestoke
kampanje za preuređenje što više automobila na taj
energent budućnosti, izgradnja plinskih crpki
prepuštena je naftnom monopolu i stranim
suvlasnicima. A oni, sukladno sustavu u kojemu
živimo, ne moraju pomaknuti ni prst u korist
potrošača. Pritom se uvoz automobila ne smanjuje pa
naftaši i državni proračun mogu zadovoljno trljati
ruke. Pitanje je - za čije dobro?

|
|
Napomena: Ljubaznošću gospodina Tomislava, uskoro na
sajtu, deo njegovog teksta, upućen u delu poruke
uredniku ovog sajta, koji će verovatno imati naslov:
"Impresije sa upravo održanog European Social Foruma".
Gospodin Tomislav bio je neposredni učesnik ovog
Foruma, održanaog pre nekoliko dana u Atini. Tekst
počinje sledećim rečima:
"Sinoc
sam se vratio iz Atene gdje je održan "European
Social Forum", kao skup protiv globalizacije,
imperijalizma bogatih i - shodno tome - protiv
podivljalog kapitalizma. Ove godine priključili su
se i sindikati iz brojnih zemalja, a oni iz
Francuske - dakako - bili su glavne gube...
Posetite nas uskoro i pročitajte najavljeni tekst -
reportažu! |